Postao si čovjek na kojeg svi mogu da računaju.
U početku ti to izgleda kao vrlina. Javljaš se kada drugi ćute, ostaješ kada drugi odlaze, preuzimaš ono što niko ne želi i popravljaš ono što nisi pokvario. Ljudi počinju da se oslanjaju na tebe, a njihovo povjerenje doživljavaš kao potvrdu sopstvene vrijednosti. Ne primjećuješ trenutak u kojem pouzdanost prestaje da bude tvoj izbor i postaje uloga iz koje više ne znaš da izađeš.
Vremenom niko više ne pita možeš li. Pamte samo da si do sada mogao. Tvoje vrijeme postaje produžetak tuđih potreba, a tvoj mir mjesto na kojem drugi ostavljaju ono što nijesu uspjeli da riješe sami. Čak i kada zastaneš, osjećaš krivicu, kao da nekoga iznevjeravaš time što više nijesi dostupan na isti način.
Nijesi se izgubio zato što nijesi znao ko si. Izgubio si se jer si predugo bio ono što je drugima trebalo. U tuđoj potrebi za tobom pronašao si značenje, pa si polako počeo da vjeruješ da vrijediš samo dok si koristan. Zato ti odmor izgleda kao neodgovornost, odbijanje kao izdaja, a sopstvena granica kao nešto zbog čega moraš da se izvinjavaš.
Da bi se vratio sebi, ne moraš nikoga napustiti. Moraš samo prestati da svako tuđe razočaranje tumačiš kao dokaz svoje krivice. Neki ljudi neće žaliti zato što si se promijenio, već zato što više nemaju isti pristup tebi.
Ne moraš prestati da budeš čovjek na kojeg drugi mogu da računaju. Ali moraš prestati da budeš čovjek koji postoji samo kada je nekome potreban.
Originalna objava na LinkedInu ↗
Reshid Dervishi