Znanje iz jedne oblasti lako prenesemo kao sigurnost i na onu koju ne poznajemo dovoljno. Tada nam promakne da tek treba razumjeti pojmove, okolnosti i način na koji se zaključak provjerava.
Priznanje da nešto ne znamo može otvoriti bolji razgovor. Umjesto spremnog odgovora, možemo pitati kako drugi dolazi do svoje procjene i šta bismo sami morali da proučimo.
Neznanje nije prednost samo po sebi. Prednost je postupak koji iz njega slijedi: provjera, učenje i razgovor sa ljudima koji imaju relevantno iskustvo. Tako nepoznata oblast postaje nešto čemu možemo pristupiti ozbiljno, bez pretvaranja da smo je već razumjeli.
Komentari