Danas je gotovo svako dobio mogućnost da javno govori o svakome. Da komentariše tuđi život, procjenjuje odluke ljudi koje ne poznaje, vrijeđa, omalovažava i presuđuje bez potrebe da se sa posljedicama svojih riječi ikada stvarno suoči. Dovoljni su telefon, profil i nekoliko sekundi da se izgovori ono za šta je nekada ipak trebalo mnogo više hrabrosti.
Nekada je postojala toljaga.
Ne zato što je vrijeme u kojem su ljudi nesuglasice rješavali silom bilo bolje, niti zato što bi mu se trebalo vraćati, već zato što je između riječi i posljedice postojala mnogo manja udaljenost. Kada biste nekome nešto rekli, najčešće biste morali da stojite ispred njega. Da vidite njegovo lice, čujete odgovor i ostanete tu kada izgovorena riječ prestane da bude samo vaša. Čovjek je znao da ono što kaže može da proizvede reakciju i upravo je ta svijest, koliko god ponekad bila gruba, ipak postavljala određenu granicu.
Digitalni svijet tu je granicu gotovo izbrisao. Danas neko može sjedjeti sam u sobi i sa nekoliko dodira ekrana vrijeđati tuđi izgled, porodicu, porijeklo, posao, znanje, bolest ili tragediju. Može čovjeku kojeg nikada nije sreo napisati stvari koje mu vjerovatno nikada ne bi izgovorio kada bi između njih bio samo sto, a zatim spustiti telefon, napraviti kafu i nastaviti dan kao da se ništa nije dogodilo.
Tehnologija zato nije samo proširila prostor slobode govora. Ona je mnogima poklonila i privid hrabrosti. Ljudi koji u stvarnom životu teško ulaze i u običan konflikt danas sa nevjerovatnim samopouzdanjem dijele moralne presude, ponižavaju nepoznate ljude i zadiru u njihove živote. Ekran im daje ono što prisustvo drugog čovjeka ne daje. Daje im udaljenost od posljedice.
Ali hrabrost ne počinje tamo gdje posljedica nestaje. Hrabrost podrazumijeva spremnost da stojite iza svojih riječi i onda kada ispred vas postoji čovjek koji ih čuje. Sve ostalo vrlo često nije hrabrost, već samo kukavičluk kojem je tehnologija omogućila da govori glasnije.
Dobro je što više ne živimo u svijetu u kojem uvreda nužno vodi fizičkom obračunu. To bi trebalo da bude znak civilizacijskog napretka. Trebalo bi da možemo da se ne slažemo bez nasilja, da kritikujemo bez ponižavanja i da iznesemo stav bez potrebe da ponizimo čovjeka sa druge strane. Problem je što smo, odbacujući silu kao odgovor, polako počeli da odbacujemo i osjećaj odgovornosti za ono što izgovaramo.
Tako smo vremenom pomiješali slobodu govora sa odsustvom granica, pravo na mišljenje sa pravom na uvredu, a mogućnost da nešto kažemo sa uvjerenjem da baš sve što nam padne na pamet zaslužuje da bude izgovoreno.
Možda nam stara toljaga zaista više nije potrebna.
Ali bi nam dobro došlo da ponovo naučimo zbog čega je čovjek nekada ipak pažljivije birao riječi. Ne zbog straha od udarca, već zbog svijesti da riječi nijesu bez težine i da, čak i kada prolaze kroz ekran, na drugoj strani uvijek završavaju kod čovjeka.
Originalna objava na LinkedInu ↗
Reshid Dervishi