Postoji trenutak u kojem čovjek više ne zna da li zaista radi premalo ili se od njega jednostavno počelo tražiti previše.
Taj osjećaj ne nastaje uvijek zbog manjka discipline, volje ili odgovornosti. Naprotiv, često se javlja upravo kod ljudi koji su dugo pokazivali da se na njih može osloniti. Kada nešto mogu da završe, dobiju još nešto. Kada posao privedu kraju prije roka, sljedeći rok postane kraći. Kada uspiju da iznesu težak period, način na koji su ga iznijeli ubrzo počne da se posmatra kao njihova uobičajena mogućnost.
Organizacija pritom ne mora ni da kaže da sada očekuje više. Dovoljno je da ono što je nekada bilo dodatni napor vremenom počne da podrazumijeva.
Tako čovjek više ne radi samo da bi posao bio dobro urađen. Počinje da sustiže očekivanje koje se mijenja svaki put kada mu se približi. I upravo tu nastaje umor koji nije lako objasniti brojem radnih sati, jer problem više nije samo u količini posla. Problem je u tome što nestaje jasna granica između onoga što je dobro urađeno i onoga što se od njega već sjutra očekuje kao nešto sasvim obično.
Ako završi osam stvari, vrlo brzo se otvori pitanje devete. Ako riješi problem koji je dugo stajao, zaboravi se koliko je bio težak, a zapamti samo da je pronašao rješenje. Ono što je jednom bilo dokaz posebnog zalaganja postaje dokaz da to može stalno.
I tu sistem počinje da pravi ozbiljnu grešku. Ne zato što od dobrih ljudi traži mnogo, već zato što prestaje da razlikuje njihovu sposobnost od njihove krajnje granice.
A čovjek, umjesto da tu razliku napravi sam, često odgovori tako što daje još više. Pokušava da potvrdi sopstvenu vrijednost upravo pred sistemom koji je već navikao da svako njegovo dodatno zalaganje pretvara u novo očekivanje.
Neke organizacije ne izgube dobre ljude zato što su od njih jednom tražile previše.
Izgube ih zato što nikada nijesu znale da prepoznaju trenutak u kojem je trebalo reći:
Dosta je. Ovo je bilo dobro urađeno.
Reshid Dervishi