Najčudniji dio oporavka često nije umor, već krivica koja se pojavi onda kada čovjek prvi put više ne može da živi tempom na koji je godinama navikavao sebe. Ako je dugo svoju vrijednost mjerio količinom obaveza koje može da podnese, problemima koje može da riješi i brojem ljudi koji mogu da se oslone na njega, usporavanje mu ne djeluje kao odmor. Djeluje kao gubitak dijela sebe.
Godinama se takav čovjek navikava da bude onaj koji može. Može još jedan sastanak, još jedan problem, još jednu obavezu, još nekoliko sati rada. Vremenom to prestane da bude samo način na koji radi i postane način na koji sebe doživljava. Zato trenutak u kojem tijelo više ne može da prati ono što um od njega traži ne donosi samo iscrpljenost. Donosi i pitanje koje je mnogo teže podnijeti: ko sam ja ako više nijesam onaj koji sve može?
Tada ni odmor više nije jednostavan. Čovjek miruje, ali se ne odmara. Posmatra druge kako rade, planiraju, putuju, napreduju i žive svojim uobičajenim ritmom, dok njemu ponekad i sasvim običan dan izgleda kao ozbiljan zadatak. U takvim trenucima često ga manje boli ono što trenutno ne može da uradi nego sjećanje na sebe iz vremena kada mu se činilo da može sve.
Tek kasnije počinje da razumije da cilj oporavka možda uopšte nije povratak tom starom čovjeku. Možda upravo od načina na koji je taj čovjek živio sada pokušava da se oporavi. Jer onaj koji je mogao sve često nije znao kada je dosta. Nije znao da odbije, nije znao da nešto ostavi za sjutra i teško je razlikovao sopstvenu vrijednost od svoje korisnosti drugima. Ono što je dugo smatrao snagom možda je dijelom bilo i nesposobnost da prepozna sopstvene granice.
Zbog toga pravi oporavak nije samo povratak energije. Mnogo je teži od toga. On podrazumijeva promjenu odnosa prema sebi, prema radu, prema vremenu i prema sopstvenoj vrijednosti. Čovjek mora ponovo da nauči da dan nije izgubljen samo zato što u njemu nije uradio nešto veliko, da odmor nije znak slabosti i da njegovo postojanje ne mora svakoga dana biti opravdano učinkom.
Možda se zato najveća promjena ne dogodi onog dana kada ponovo može da radi kao nekada, već onog dana kada shvati da više ne želi da živi kao nekada. Tada oporavak prestaje da bude pokušaj povratka starom sebi i postaje prilika da prvi put izgradi život u kojem neće morati da se slomi da bi sebi dozvolio da stane.
Originalna objava na LinkedInu ↗
Reshid Dervishi