Došlo je vrijeme u kojem poslodavci više ne čuju zaposlene, a zaposleni više ne slušaju poslodavce. Obje strane govore. Obje objašnjavaju. Obje su uvjerene da su u pravu. Ali razgovora gotovo da više nema.
Skoro svakodnevno tome svjedočimo u kafićima, restoranima, radionicama, prodavnicama i kancelarijama. Razgovori između vlasnika i zaposlenih vode se u naelektrisanoj atmosferi, sa podignutim tonom, kratkim rečenicama i unaprijed pripremljenim odbranama. Poslodavac govori o odgovornosti, radu, troškovima, rokovima i disciplini. Zaposleni govori o pritisku, nepoštovanju, umoru, maloj plati i osjećaju da se njegov trud ne vidi.
Problem je u tome što nijedna strana više ne sluša da bi razumjela. Sluša samo da bi pronašla trenutak da uzvrati. Poslodavac u svakoj primjedbi zaposlenog vidi nezahvalnost. Zaposleni u svakom zahtjevu poslodavca vidi pritisak i iskorišćavanje. Tako se između njih ne gradi odnos, već rov.
A iz rova se ne razgovara. Iz rova se puca.
Vremenom se izgubi i ono malo povjerenja koje je postojalo. Zaposleni prestane da govori iskreno jer vjeruje da ga niko neće razumjeti. Poslodavac prestane da objašnjava jer vjeruje da niko više ne želi da preuzme odgovornost. Na kraju ostanu dvije strane koje su potrebne jedna drugoj, ali se ponašaju kao neprijatelji.
Nije svaki poslodavac bezosjećajan. Nije svaki zaposleni lijen. Ali kada se ljudi dugo ne čuju, počnu jedni o drugima vjerovati samo ono najgore.
Rješenje ne počinje velikim pravilnicima, novim procedurama ni motivacionim govorima. Počinje jednim razgovorom u kojem nijedna strana neće pokušavati da pobijedi.
Poslodavac mora biti spreman da sasluša zaposlenog bez straha da time gubi autoritet. Čuti nečiji problem ne znači prihvatiti svaki njegov zahtjev. Znači pokazati da je čovjek sa druge strane važan. Zaposleni, sa druge strane, mora biti spreman da čuje i ono što mu nije prijatno. Firma ne može živjeti samo od razumijevanja. Potrebni su joj i odgovornost, disciplina i rezultat.
Obje strane moraju govoriti jasno, bez ponižavanja, prijetnji i izvlačenja starih računa. Poslodavac treba da objasni zašto nešto traži. Zaposleni treba da kaže šta ga opterećuje prije nego što nezadovoljstvo preraste u otpor.
Neće svaki razgovor riješiti problem. Nekada će samo pokazati da saradnja više nije moguća. Ali čak je i pošten rastanak zdraviji od mjeseci ćutanja, podignutih tonova i međusobnog trovanja.
Možda najveći problem današnjeg rada nije manjak ljudi, novca ili prilika. Možda je najveći problem to što su svi počeli da govore, a gotovo niko više ne zna da sluša.
A prvi korak ka rješenju nije da druga strana konačno shvati nas.
Prvi korak je da mi pokušamo da razumijemo nju.
*Odlomak iz knjige „Filozofija preduzetništva“, poglavlje „Teški razgovori“.*
**Reshid Dervishi**
Reshid Dervishi